U Prozor je došao svećenik iz Splita. Zagledao je gradsku džamiju i zamolio da se u njoj pomoli. Imam ga je uveo.
U islamskoj tradiciji sačuvano je lijepo i poučno predanje koje kaže da je Uzvišeni Bog poslao meleka Džebraila/anđela Gabrijela sa zadatkom da uništi jedno naselje koje se potpuno izopačilo i ogrezlo u nemoralu i svakojakom grijehu. Melek se vratio Gospodaru i rekao da među tim ljudima ima jedan pobožan čovjek.
Gospodar mu dade začuđujuću naredbu: „Kreni od njega!“. Začuđeni melek je tražio objašnjenje pa mu je rečeno: „Lice tog čovjeka se nijednom nije namrštilo zbog grijeha koji su činjeni!“.
Da se razumijemo, nije mi namjera držati vjerske govore. Daleko od toga. Namjera mi je da pokušam ukazati na pojedince koji u sveopštem sivilu oko nas, svijetu daju jedan ljepši i puno vedriji ton. Možda nam se ponekad učini da ih nema. Možda se i sami ponekad stope sa ambijentom. A, možda smo i mi sami ponekad pretjerano preokupirani negativnom energijom pa ih nismo u stanju razaznati ili jasnije vidjeti.
A ima ih, zasigurno ih ima.
Hoću da se molim sa svojom braćom
Prije nego li spomenem prizor zbog koga i pišem ovaj tekst, a kome sam svjedočio prije neki dan, ne mogu a da ne izdvojim dva ranija momenta kojima sam također lično svjedočio.
Nedavno sam prisustvovao svečanom otvorenju jedne stare džamije koja je, nakon devastiranja, ponovo obnovljena i vraćena u funkciju. Takve svečanosti, po nepisanom pravilu, privuku veliki broj ljudi. Tako je bilo i ovaj put. Nakon završenog službenog dijela programa uslijedio je zajednički namaz/molitva u novoobnovljenoj džamiji. Mnogi nisu uspjeli ni ući unutra zbog velike gužve. I dok se pristupalo namazu, pažnju mi je privukao lokalni svećenik koji je zajedno sa vjernicima muslimanima ušao u džamiju.
Rekao mi je da će se i on, dok mi budemo obavljali namaz, na svoj način moliti Bogu za dobrobit svih ljudi. Bio sam oduševljen. Istina, isti taj svećenik je to radio i ranije pa smo uz Ramazan, nakon iftara/jela kojim se završava post, znali zajednički boraviti u džamiji uz njegovu opasku „Hoću i ja da se pomolim Bogu sa svojom braćom!“. Ipak, uvijek me nanovo uspije iznenaditi.
Namaz u samostanu
Drugom prilikom sam bio domaćin grupi srednjoškolaca među kojima je, uz muslimane, bilo katolika, pravoslavaca i Jevreja. Moj zadatak je bio da im predstavim islam i da eventualno odgovorim na njihova pitanja. Dao sam sve od sebe da u predviđenom roku kažem što više i, po reakcijama prisutnih, čini mi se da sam uspio.
Uslijedila su pitanja, a iz pitanja se može jako dobro procijeniti koliko onaj koji pita vlada materijom. Procijenio sam da mladi jako slabo poznaju čak i svoju religiju te da o drugom i drugačijem imaju nametnute predrasude koje su utemeljene na svemu drugom samo ne na sopstvenom iskustvu ili saznanjima.
Lijepo smo se ispričali, a onda mi jedan mladić zatraži riječ. Pomno sam ga slušao. Kazao je da je prethodnu noć, zajedno sa ostalim mladićima i djevojkama, noćio u samostanu. Obzirom da praktikuje svoju vjeru (islam) i klanja sve namaze (pet puta dnevno), zatražio je od vikara samostana da negdje obavi namaz.
Bio je fasciniran sa koliko pažnje se izišlo u susret njegovom upitu jer mu je obezbijeđena posebna prostorija, a za vrijeme njegove molitve svaki razgovor i aktivnost u susjednim sobama bivali bi prekinuti.
Često sam razmišljao o ovakvim pojedincima. Sretan sam što ih ima.
Kur’an za svećenika
Da ih ima, uvjerio sam se i u ovu srijedu. Istina, ne direktno jer sam bio zauzet krečenjem kuće. Grad Prozor je mala sredina i svako novo lice brzo zapadne za oči ovdašnjim ljudima. Tako je mom kolegi, Nihadu Ahmetoviću, inače imamu, za oko zapao lik svećenika koji je znatiželjno zagledao gradsku džamiju.
Naravno, imam je prišao i stavio se na raspolaganje. Svećenik je kazao da dolazi odnekud od Splita i da mu je velika želja da uđe u džamiju. Ušli su zajedno.
Nakon što je neko vrijeme boravio u džamiji, svećenik je imao još jednu želju: pomoliti se Bogu. Imam mu je, naravno, kazao da za to nema nikakve prepreke te da to slobodno može učiniti. Svećenik je kleknuo na koljena i dugo vremena ostao u molitvi i to baš na mjestu sa koga imam predvodi vjernike na zajedničkom namazu.
Po izlasku iz džamije, imam je odveo svećenika do čitaonice i darovao mu primjerak prevoda Kur’ana na bosanski jezik. Prihvatio je sa oduševljenjem, uz opasku: „Vrlo rado ću pročitati ovu svetu knjigu. Kad god je budem čitao, moliću se za vas!“.
Nismo saznali ime ovog čovjeka. Niko ga nije ni pitao. Ni on nije pitao za ime imama. U konačnici, valjda to i nije toliko bitno jer, kako svećenik reče na polasku „Svi smo mi od jednog Boga i sve nas spaja ista abrahamska loza“.
Otišao je uz obećanje da će prvom prilikom ponovo svratiti.
Ko zna, možda je baš u molitvama ovakvih pojedinaca nada. Nada da nije sve tako crno.
Konačno, čudni su puti gospodnji!
