2018. godina. Ja 20, on 23 godine. Ja sam tad radila u lokalnoj pekari, dok je on radio na benzinskoj pumpi. Ja muslimanka a on Srbin. Bili smo u vezi već skoro godinu dana ali nismo zvanično rekli ni mojima ni njegovim. Istina, moji su slutili da imam momka ali sve je to bilo na nekom nivou neozbilje i simpatije, te su mislili da je to samo onako, više zezancija nego neka prava ljubav pa se nisu ni cimali previše da znaju s kim sam. Bojali smo se. Znamo kakve sve predrasude vladaju u Bosni i znamo da bi naša ljubav bila osuđena na propast. Naša ljubav je počela na benzinskoj jer živimo tačno na entitetskoj liniji pa sam ja često sipala gorivo jer je jeftinije u R. Srpskoj.
Često tako sipajući naši su se pogledi susretali i izazivali pozitivne reakcije. Katkad mi namigne, ja se nasmiješim a on uvijek bude maksimalno ljubazan. Tako sam jedne prilike i uzela dopunu. Nakon što sam izgovorila broj telefona, njemu isti izađe na fiskalnom i tako jednom kroz šalu mi kaže “a mogu li ovaj papirić zadržati za sebe?”, na šta sam potvrdno klimnula glavom i pozdravila ga, jer sam žurila na posao. Uglavnom, javio se on meni nakon par dana, prihvatila sam poziv za kafu i tako smo, nakon nekog vremena, stupili u vezu. I on i ja smo znali da je takva veza opasna, ali smo se upustili. Nismo se viđali u lokalnom mjestu, nego smo išli nekih 20-ak km dalje, da umanjimo šanse da nas neko poznat vidi. Ljubav kao ljubav, donijela je i neku pomalo neočekivanu okolnost. Iz naše ljubavi sam zatrudnila. To je bio apsolutni šok! Nevjerovatno je da jedna tako lijepa vijest može biti propraćena zabrinutošću, strahom. Umjesto da plačem od sreće, plakala sam i zbog toga što ne znam šta ću sad. “Kuda ću, šta ću?”, pitala sam se. Nakon par minuta sam shvatila da moj život od tog trenutka neće biti isti i da se mijenja za 180 stepeni.
Razne su mi misli prolazile kroz glavu. O svemu sam razmišljala. Kako će reagovati moji, kako će reagovati on, kako će reagovati moji prijatelji… Šta ako me svi odbiju? Šta ako ostanem sama na ovom svijetu? Kako ću sama, samcata, nositi dijete kroz život a tek mi 20? More pitanja, odgovora nigdje. Pored svih pitanja, ni jedne jedine sekunde nisam pomislila da abortiram. U to sam bila sigurna do kraja. Gotovo. Nazad nema i u tom trenutku se završava način života kakav sam poznavala do tog dana. Kome sad prvo reći? Shvatila sam da moram prvo njemu, jer on je otac djeteta. Poslala sam mu poruku sa sve smajlićima da se vidimo jer nisam mogla da pričam uobičajnim glasom.
Našli smo se na kafi a ja ću pokušati da parafraziram tok našeg razgovora.
On: “Šta si ti radila, lutko moja? Ja evo umoran ko konj, danas ako nije milion ljudi prošlo kroz našu benzinsku, nije vala nijedan. Ko da smo jedina pumpa u državi. Ti si sutra prva smjena, ako sam dobro upamtio? Nešto si mi blijeda u licu, aman te neki virus spopao?”
Ja: “Vrijedan si, mili. Vidi, nisam htjela da preko telefona pravim neku paniku, ali imam ti nešto mnogo važno za reći. To što ću ti reći može za tebe biti ili super vijest ili katastrofa.”
On: “Kako, kad si ti u pitanju, može da bude super vijest ili katastrofa, pobogu? O čemu se radi? Želiš da prekinemo? Garant si ti već rekla svojima, pa im ne pašem…”
Ja: “Znaš… trudna sam. Dobićemo bebu.” (Rekla sam nikad težim i bojažljivijim glasom.)
On: “Trudna si? Jesi sigurna u to?” (Bio je šokiran).
Ja: “100%.” (I briznula sam u plač.)
On je, gledajući me, vidno iznenađen i sa suzama u očima, zagrlio me i rekao: “Pa zašto plačeš, dušice, bićeš majka, biću otac, pa nisi mi mogla veću radost podariti!”
Ja: “Pa šta ćemo sada, kada moji i tvoji saznaju, kako ćemo im ovo reći a oni ne znaju ni da smo zajedno?”
On: “Molim te, daj da uživamo u ovom trenutku. Reci mi samo da li me nakon svega i ovoga voliš, ali iskreno, bez uvijanja?”
Ja: “Kako da te ne volim! Samo sam se plašila tvoje reakcije, mislila sam da ćeš me ostaviti nakon ovoga!”
On: “E, tako. To me zanima. Idemo sad na jedno mjesto.”
Sjeli smo u njegovo auto, otišli smo do cvjećare, gdje mi je kupio veliki buket ruža i zaručnički prsten (pošto je zlatara u sklopu cvjećare). Kleknuo i zaprosio me. Ja sam mislila da sanjam! Ljudi moji, plakala sam kao kiša od sreće i rekla DA!
On: “Mislio sam da ću te zaprositi u čistom odijelu, isplanirano, ali nema više šta da se čeka jer novi život je pred nama.”
Ja: “A kako ćemo tvojim i mojim reći? Znaš kakav će šok biti za njih?”
On: “Gotovo je. Nema nazad. Jedino sada, oko čega bih volio da se usaglasimo, jeste da idemo odavde. Znači, nema nam ovdje ostanka, to je jasno i tebi i meni.”
Ja: “Znam, ali gdje ćemo?”
On: “Nemam pojma, ali najizglednije mi je da apliciramo za Sloveniju. Moraću negdje za bravara da položim razliku predmeta jer to se tamo traži, pa da brišemo odavde što prije. I moji i tvoji su preživjeli krvav rat a mi nemamo kad njima objašnjavati šta i kako. Uostalom, šta imamo ikome da pravdamo ljubav, zar ne? Nismo maloljetni. Moje mišljenje je da im ne govorimo ništa, još neko vrijeme. Dok ja ovo položim, dok apliciram za vizu, pa čekanje najmanje godinu dana…”
Ja: “Moraćemo onda negdje da počnemo da živimo zajedno.”
On: “Imam ideju. Nećemo se seliti ni kod mojih, ni kod tvojih. Odselićemo u Brčko, nije nam daleko a ono, tu su svi.”
Ja: “Sjajna ideja!”
Uglavnom, živjeli smo nekih godinu i po u Brčkom, čekajući papire za Sloveniju. Snalazili smo se. Imali smo problema s mojim i njegovim. Moj babo se još nije pomirio s tim, ali mislim da će u nekom trenutku da pređe preko toga, dok je majka već neko vrijeme svjesna i pomirila se s tim da se nas dvoje volimo. Njegovi su nas takođe prihvatili, ali osjetimo da im treba još vremena da nas do kraja prihvate, ako se to ikad desi. Mi smo danas u Mariboru, ponosni smo na našu kćerkicu Saru. Iskrena da budem, bojala sam se da će me ostaviti ali od trenutka kada sam strepila da me ostavi, ponio se kao najveći džentlmen i dao mi je vjetar u leđa.
Izvinite na dužem tekstu, ali htjela sam da vam što vjernije opišem kako je sve bilo. Nismo htjeli da ovo širimo po medijima, da ne bude da tražimo pažnju pa ako budete objavljivali, molim vas samo da bude anonimno. Vi ste jedini koji zaslužuju da dobiju našu priču.
