“Na vreo dan u maju, vozila sam se u autobusu punom ljudi. Prozori su bili zatvoreni.
Stajala sam pored mladog čovjeka, i gledali smo jedno drugo.
Tada sam primijetila da je muzika u mojim slušalicama utihnula, a onda sam shvatila da više ne čujem ni motor autobusa.
Pogledala sam tog momka i posljednje što sam vidjela bio je strah na njegovom licu, jer ga je okruživala tama.
Ne sjećam se narednog trenutka (onesvijestila sam se), ali momak me uhvatio dok sam padala.
Posjeo me na sjedište, neko mi je dao flašu vode, neko je počeo mahati prema meni kako bih mogla bolje disati. I dvoje ljudi su mi pozvali taksi.
Svi su bili tako ljubazni.”
(Izvor: Brightside)
