Mnogi manastiri su poznati po čudesnom delovanju na posetioce,mnogi tvrde da im se želje ispune i prije nego se vrate kući iz posete.Mi Vam danas pišemo o Manastiru za koji se mnogi kunu da ispunjava sve želje.A Vi ukoliko ste ga već posetili obavezno s nama podelite Vaša iskustva.
Kažu ljudi, tamo gde vera proklija, ni čudo nije retkost. Tako je i sa pričom o lozi Svetog Simeona, koja vekovima niče, rađa i daruje nadu onima kojima je najpotrebnija. To nije obična biljka, već živi podsetnik na snagu vere, molitve i božanske promisli, koja traje još od srednjeg veka, bez ijedne kapi đubriva ili kapljice otrova za štetočine.
Ova sveta loza nalazi se u manastiru Kakovo, metohu manastira Hilandar, smeštenom svega nekoliko kilometara od Jerisosa i Uranopolisa, na obali Halkidikija. Za razliku od same Svete Gore, gde ženama nije dozvoljen pristup, Kakovo otvara vrata svima – i muškarcima i ženama, vernicima i onima koji tek traže veru. Posebno mesto u ovom manastiru ima loza Svetog Simeona, koja, kako kaže legenda, iznikla iz njegovog praznog groba, i od tada do današnjeg dana rađa bez prekida i bez nege.
Istorija ove loze duboko je vezana za život i delo Svetog Simeona Mirotočivog, u svetu poznatog kao veliki župan Stefan Nemanja, osnivač srpske srednjovekovne države i otac Svetog Save. Kada se zamonašio pod imenom Simeon, povukao se u Hilandar gde je i preminuo 13. februara 1200. godine. Sahranjen je u crkvi manastira Hilandar, a iz njegovog groba, kako svedoči pisac Domentijan, počelo je da teče miro – sveto ulje koje pravoslavci smatraju velikim čudom i znakom božje milosti.
U godini 1207, njegov sin Sveti Sava preneo je očeve netaknute mošti u Srbiju, u manastir Studenicu, kako bi ispunio očevu želju da počiva u zemlji svog porekla. Iako su hilandarski monasi tugovali što su ostali bez moštiju svetitelja, utehu im je donelo čudo: Simeon im se javio u snu i obećao da će, kao znak svoje neprestane prisutnosti, iz njegovog praznog groba izrasti loza, i da će dotle dok ta loza rađa, njegov blagoslov ostati nad Hilandarom.
I gle čuda – vekovima unazad, ta loza svakog leta donosi rod, iako je niko posebno ne neguje. Ne koristi se hemija, ne prska se protiv bolesti, ne navodnjava se… a ona rađa, kao da se sama Nebesa brinu o njoj. Taj prizor predstavlja i duhovnu utehu za monahe, i nadu za sve vernike koji dolaze iz raznih krajeva da se pomole, da dotaknu tu svetu zemlju i ponesu sa sobom trunku nade.
Posebno je poznata priča o tome da ženama koje ne mogu da se ostvare kao majke, ova loza daje plodnost. Mnogi parovi koji su godinama pokušavali da dobiju potomstvo, nakon što su se pomolili u manastiru Kakovo i uzeli zrna grožđa sa loze, vraćali su se sa radosnim vestima o trudnoći. Sve više ljudi svedoči da se, posle iskrene molitve i dubokog predanja veri, njihova kuća ispunila dečjim smehom.
Upravo zato, manastir Kakovo nije samo prva stanica hodočasnicima koji kreću put Svete Gore. On je i mesto utehe, mesto molitve, i mesto čuda. U njegovom središtu stoji crkva posvećena Svetom Nikoli, a miris tamjana, tišina prirode i spokoj zidova koji su svedočili vekovima istorije, čine da čovek bar na trenutak zaboravi svet spolja i oslušne ono što nosi u srcu.
Za narod, loza Svetog Simeona nije samo biljka – ona je živi simbol vere, upornosti i nade. Njeno postojanje podseća nas da čuda nisu izmišljotine, već da se ponekad dešavaju onima koji veruju, koji se mole, i koji ne odustaju. I zato, ko zna – možda baš iz jednog običnog zrna grožđa, iznikne ceo jedan novi život.