Duška nepokretnom mužu menjala pelene, kupala ga, nije dala da ga smeste u dom: Na samrti ju je otreznio jednom rečenicom

Mnogi se ljudi susreću s teškom dilemom kada njihovi najmiliji ostare ili se razbole i postanu ovisni o pomoći drugih – je li ispravno pružiti im najbolju skrb slanjem u dom ili ostati pri kućnoj njezi, unatoč iscrpljenosti i ograničenim mogućnostima.

 

Priča o ženi koja se borila sa sopstvenim emocijama i društvenim normama
Jedan od najupečatljivijih primera ove dileme dolazi iz priče o mojoj tetki Dušci. Odrasla je uz priče o snazi, požrtvovanosti i odgovornosti koju je pokazivala tokom celog života. Bila je žena koja je uvek stavljala porodicu ispred svega, koja nikada nije dopuštala da je tuđa mišljenja pokolebaju. Međutim, situacija se drastično promenila kada je njen muž oboleo i postao potpuno nepokretan. Za nju nije bilo dileme – on neće biti smešten u dom. Zadovoljstvo i ljubav prema njemu, ali i duboki strah od osude okoline, učinili su da odluči da preuzme potpunu brigu o njemu, ma koliko to bilo iscrpljujuće.

Iako je voljala svog muža, tetka je istovremeno bila pod velikim stresom zbog toga što se osećala kao da bi odlazak u dom značio izdaju svih onih godina zajedničkog života. Za nju je ta pomisao bila nemoguća. U društvu u kojem živimo, gde je ideja o smeštanju voljenih osoba u specijalizovane ustanove često opterećena negativnim stigmatizacijama, tetka nije želela da bude viđena kao “loša žena”. Nije mogla da podnese ideju da bi neko mogao pomisliti da je napustila svog muža, uprkos njegovom teškom stanju.

Telesni i emocionalni teret svakodnevne brige
Njegovo stanje je postajalo sve gore, a tetka je bila na ivici izdržljivosti. Pored neprekidne fizičke brige o njemu, svakodnevni zadaci kao što su menjanje pelena, hranjenje na slamčicu i sprečavanje dekubita, učinili su da je svakodnevni život postao nepodnošljiv. Članovi porodice su se smenjivali u pomoći, pokušavajući da joj olakšaju što više mogu. Medicinske sestre su bile angažovane nekoliko puta nedeljno, kako bi pružile stručnu pomoć. Međutim, najteži teret i dalje je bio na njenim leđima.

 

Pored toga, tetka je doživljavala emotivnu iscrpljenost. Njen muž, kojeg je volela i s kojim je provela više od četrdeset godina, sve više je postajao fizički prisutan, ali emotivno odsutan. Zaboravljao je ko su ljudi oko njega i gde se nalazi. U tim trenucima, tetka je osećala kao da njenog muža više nema, uprkos tome što je fizički bio tu. Bilo joj je izuzetno teško da prihvati da je, iako fizički prisutan, zapravo “izgubila” osobu koju je volela i o kojoj je brinula.

Strah od osude i unutrašnja borba
Tetka je nekoliko puta ponovila: “Šta će reći ljudi, da ga damo tamo, ko da nema nikog svog?” Ova rečenica sadrži mnogo više od jednostavnog pitanja – u njoj je bila skrivena lavina njenih unutrašnjih previranja. Strah od osude, strah od toga da bi neko mogao pomisliti kako se odrekla svog muža, bio je njen najveći neprijatelj. Odlazak u dom bio je za nju simbol izdaje i nedostatka lojalnosti prema partneru.

Tih poslednjih meseci, kako je njen muž postajao sve slabiji, a ona sve iscrpljenija, tetka je bila na ivici izdržljivosti. Noći su bile teške, iako je pokušavala da pronađe snagu da se izbori sa svime. Ponekad je bila i fizički bolesna, ali duboko u sebi nije se mogla osloboditi osećaja krivice i pobune prema sopstvenim osećanjima. Nije mogla da pobegne od svog straha, a život je postao gotovo nesnosan.

Smrt kao olakšanje, ali i početak novog tereta
Kada je muž naposletku preminuo, tetka je, na neki način, osećala olakšanje. Taj trenutak nije bio samo olakšanje za njega, već i za nju i sve članove porodice. Međutim, to olakšanje bilo je pomiješano sa tugom i osećajem gubitka. Niko od nas nije mogao da razjasni taj složeni skup emocija, ali je bio jasan jedan ključni aspekt: bio je kraj jedne duge, teške borbe.

 

Nakon smrti svog muža, tetka je ostala sa zdravljem koje je počelo da se pogoršava. Njeno telo je počelo da pokazuje znakove iscrpljenosti, a pretrage su postale svakodnevica. Iako je nakon svega tvrdila da se nije pokajala i da bi opet učinila isto, duboko u sebi je znala da je celokupna situacija bila obeležena ne samo brigom o njenom mužu, već i presudama društva, koje je činila gotovo nemogućim da prihvati lakši izlaz.

Zaključak: Prepoznavanje nevidljivih tereta
Ova priča o mojoj tetki Dušci nas podseća na važnost razumevanja emocionalnih i fizičkih tereta koji prate brigu o voljenim osobama. Odluka o tome da li ih smestiti u specijalizovanu ustanovu nije samo odluka o njihovoj dobrobiti, već i o našem emocionalnom zdravlju. Potrebno je osloboditi se straha od osude i stresa koji takve odluke prate, jer samo kroz prihvatanje pomoći i stručne nege možemo zadržati emocionalnu ravnotežu i sačuvati kvalitetan život

 

Related Posts

PROFESIONALNI BAŠTOVANI OVAKO SADE PARADAJZ: Trik da bude OTPORAN NA BOLESTI, dobro podnosi sušu i rađa kao lud

Verovatno ste čulu od pojedinih baštovana kako je duboko sađenje paradajza apsolutno neophodno. Možda vam je čudno kada vidite da neko “zatrpava” rasad paradajza bukvalno do listova, ali to je…

Read more

OVU BILJKU TREBA DA IMA SVAKA ŽENA: Smatra se da donosi sreću, blagostanje i mir: Evo kako se neguje

Prema verovnaju, spatifilum je pokazatelj ženske sreće, privlači u dom dobru enrgiju, razumevanje, ljubav među partnerima, čisti od negativnih vibracija, ali i usamljenim srcima donosi novu ljubav u život. Veruje…

Read more

7 stvari koje žene starije od 60 godina sebi ni u ludilu ne treba da dozvole: Ove greške su neoprostive

Kako žene starije od 60 godina, suočavaju se sa raznim izazovima, a održavanje zdravog samopoštovanja i harmoničnih odnosa sa svetom oko sebe može biti daleko od lakog zadatka. A neki…

Read more

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *