Za Andreja Pavlenka možemo sa sigurnošću da kažemo da je heroj novog doba. Jedan od najboljih ruskih onkologa i hirurga došao je u jednu emisiju kako bi gledaocima saopštio svoju priču o brobi protiv raka
Četrdesetogodišnji Andrej Pavlenko uradio je oko 2500 opracija prilikom kojih je uklanjao maligne tumore. Ali nedavno je i sam otkrio da ima rak želuca i to trećeg stepena.
Andrej je radio danonoćno, pa mu gust radni rasporode nije dozvolio da sam osjeti znake koje mu je tijelo slalo.
“Bolest je imala skrivene simptome zbog toga nisam odmah posumnjao. A starost 39 godina. Zbog ova dva faktora nisam ni pomislio da treba da idem na pregled. Bolovi u stomaku su počeli još u novembru 2017. godine, a zatim sam ih zaustavljao lijekovima protiv bolova, a sve sam pripisivao neredovnim obrocima, gustim radnim rasporedom. U aprilu sam uradio gastroskopiju i histologiju, a potom mi je dijagnostikovana bolest,” priznaje hirurg.
Stručnjaci su mu saopštili: rak želuca trećeg stepena. Ali sjajni hirurg nije dozvolio da ga ova vijest obezhrabri. Andrej je odlučno ušao u borbu protiv smrtne bolesti. Štaviše, počeo je da vodi vlog i da ljude informiše o toku liječenja i postepenom poboljšanju svog stanja. Pavlenko je imao samo jednu misiju: ubijediti oboljele od raka da rak nije neizlječiv.
Izgleda da mu to polazi za rukom. Prema nedavnim pregledima, primarni tumor se smanjio za polovinu. Andrejeva supruga i njegovih troje djece daju sve od sebe da mu pomognu da se izbori sa bolešću.
Teška dijagnoza je prisilila Pavlenka da potpuno promeni svoj način života i ishrane. Sada kod kuće jedemo samo kuvanu hranu. So i pušenje smo potpuno izbacili (a to smo uvijek voljeli). On je jak čovjek, jači od svih nas. Sada kod njega primjećujemo samo jaku i pozitivnu želju za životom,” rekla je njegova supruga Ana.
Kolege hirurzi i studenti medicine koji sarađuju sa Andrejem, odlučili su da svi obriju glavu kako bi podržali svog kolegu u borbi protiv bolesti.
“Došavši na posao, vidjeo sam da svi nose kape. Ali obično u operacionoj sali stavljamo hirurške kape pa nisam obratio pažnju. Ali kada su momci ustali i svi skinuli kape, pale su teške muške suze,” priznao je Andrej.
Kakva je sada prognoza, da li znate?
Moja prognoza poslije uspješne hemoterapije značajno se poboljšala: imam oko 50% šanse za izlječenje, tzv.”petogodišnje preživljavanje.” Ovo se smatra dobrim rezultatom liječenja u onkologiji.
Srećan sam da sam bio u grupi u kojoj je moj tumor osjetljiv na hemioterapiju.
Da ste pregled obavili prije godinu dana, da li biste uspjeli da sasječete bolest u korijenu
Prije dvije godine, prije nego što sam dobio dijagnozu raka želuca, uradio sam gastroskopiju, ali osim gastritisa nisam pronašao ništa. Siguran sam da bi, da sam uradio gastroskopiju prije godinu dana, rezultat bio isti. Kod nas u Rusiji preovlađuju infiltrirani, takozvani nisko diferencirani oblici, koje je prema podacima endoskopskog pregleda u ranim fazama vrlo teško otkriti. Ako je tumor veličine do jednog centimetra, mi nećemo vidjeti promjene na sluznici, jer sve je to u dubini, čak i najiskusniji ljekar možda ništa neće primjetiti.
Tokom intervjua, Andrej je objašnjavao da je veoma bitno da se pacijent i doktor dobro slože oko ij. Na pitanje novinarke, kako da znamo da li nas liječi dobar doktor, Andrej odgovara: “Dobar doktor mora da zna da je pacijent uplašen i da ima razna pitanja. On mora da zna odgovor na svako njegovo pitanje.
”Da li savjetujete traženje drugog mišljenja?
Da. Savjetujem da se ne stidite, da kopate, tražite, raspitujete se. Ako znate da tamo neka klinika radi takvo i takvo liječenje, slobodno tražite drugo mišljenje.
Kakav ste vi pacijent s obzirom da ste onkolog? Da li ste primjetili neku razliku, da li ste naučili nešto što niste znali sada kao pacijent, kao osoba koja ima tu tešku bolest?
Ja sam ipak bio u prednosti – onkolog sam, imam puno prijatelja. I nisam naišao na biokratsku mašinu koju imamo. Nisam nigdje čekao, ni u jednoj fazi liječenja nije bilo gubitka vremena. Ali lično poznajem pacijente koji po nekad provedu po dva ili dva i po mjeseca u redovima za beskrajne konsultacije. Taj gubitak vremena za pacijenta koji ima treći ili četvrti stadijum raka nije veliki gubitak, ali za pacijenta koji je na početku bolesti je presudan, jer upravo bolest u tim mjesecima može preći u drugu fazu.
Saznao sam da su naši pacijenti u teškim uslovima. Bio sam pogođen, mada sam već znao dosta, ali mi bukvalno nemamo psihološku podršku za pacijente koji padaju u depresiju zbog bolesti. Nikad nisam bio sklon depresiji ali u tim stadijumima života ljudi se teško izvlače iz depresije.
Bilo mi je otkriće da to što si bolestan boli najviše. Postajao sam razdražljiv, osjećao sam sažaljenje prema sebi. Iznerviraju vas sitnice, čak i porodica vas nervira, čak i djeca. I ponekad morate da odete i budete sami negdje.
Međutim, važno je tada da je porodica u blizini, da su djeca u blizini, da su vam prijatelji tu…
Tog pacijenta u sebi morate da ugušite i živite kao normalna osoba ali eto koja mora da ide na terapiju.Kako ste rekli svojoj ženi da imate tumor?
Vozio sam se sa posla, pokupio sam je uz put jer smo morali da kupimo nešto za djecu u prodavnici. Rekao sam joj da imam rak. Rasplakala se. Rekla je da ćemo se boriti, morao sam da hrabrim nju, sebe, nije bilo lako…
Da li je ona najteže od svih podnijela vest?
Najteže je reagovala kćerka koja ima četrnaest godina. Ona je tinejdžerka, prolazi kroz težak period. Ovo je za nju postao težak teret, bila joj je potrebna najveća podrška cijele porodice da prihvati tu vest. Supruga je takođe sve teško podnijela.
Sedam meseci mog liječenja svi smo bili u užasnoj napetosti. Stres je haotičan, dugotrajan a to utiče na raspoloženje.
Kao da je ratno stanje?
Baš tako. Čini se da vodimo tihi rat, a mirne borbe su od velikog značaja. Globalno gledano, izgleda da smo dobili bitku, ali unutrašnja napetost ne prestaje. I dalje imam problema sa spavanjem, i supruga i djeca ne mogu mirno da spavaju. Ali ovdje samo vrijeme može da pomogne.
Mnogi su vam verovatno rekli:”Čekaj”?
Da, to je najčešća fraza. Držao sam se dobro, to je istina. Očigledno sam psihički prilično stabilna osoba, jer sam veoma brzo uspeo da pobegnem onom parališućem strahu. Međutim, velika podrška voljenih i porodice je od presudnog značaja.
Kako nije bilo straha? Reč je o životu ili smrti? Tu nastupa onaj iskonski strah?
Nije bilo straha. Bilo je prvih nekoliko minuta. A onda sam shvatio da sam muškarac i da moram da se borim. Uspeo sam da se izborim sa strahom. Zamišljao sam i najgore scenarije i hteo sam da se pripremim za najgore. A kada se pripremite za najgore, strah nestaje.
Često kažu: “Ne misli na najgore”…
To je pogrešan stav. Morate da razmišljate o lošem, morate da shvatite da je takva opcija moguća. A ako rak dođe, a vi niste spremni, onda će šok biti fatalan. Pitaćete se: “Kako?”, “Zašto ja?”, “Kako dalje?” Nećete znati kako da postupite u tim situacijama. A ljekar mora pacijenta da obavijesti i o neželjenim stranama liječenja, psihološki da ga pripremi na to.
Za doktora je veoma važno da bude i psiholog. On mora da razume kada pacijentu da saopšti cijelu istinu, a kome da daje dozirane informacije i to sve tako da se pacijent ne povuče u sebe, izvrši samoubistvo, jer ja poznajem i takve slučajeve. A da budemo iskreni onkologa nikad ne uče tome kako biti psiholog. Završio sam dvije specijalizacije, iza sebe imam godine iskustva, ali niko me nikad nije učio kako da pričam sa pacijentom, to sam morao savladati sam.
Šta želite da prenesete na svoju djecu kao amanet?
Pokušavam da naučim djecu tome što više budete dobri, to će vam ljudi dobrotom vratiti. Međutim svijet je cinično mjesto. Suočeni smo sa bezizražajnošću, agresijom svaki dan, svaki minut.
Na primjer, plašim se da će neko maltretirati moju djecu. Bojim se vršnjačkog nasilja. Išao sam u školu, razgovarao sa kćerkinom razrednom. Tada sam učio kćerku da mora da bude vedra, iskrena, ljubazna, da neko takvoj osobi ništa loše neće učiniti. Ali , upravo takvi ljudi najviše ispaštaju u životu, najviše su ugroženi. Međutim, smatram da nam samo to može pomoći. Da svi svoju djecu učimo dobroti.
Učim svoju djecu da ovom svijetu daju sve što imaju. Trudim se, ali ne znam kako će to ispasti. Vrijeme će pokazati.
Samo ličnim primjerom možemo djetetu usaditi neke principe ponašanja. Ako izjavite jednu stvar, a uradite drugu, djeca će vidjeti i neće vam više vjerovati.
Roditelji su najupečatljiviji uzori, primjeri kako se ponašati u određenoj situaciji.
Šta je za vas smrt?
Smrt je prestanak fizioloških procesa u tijelu. Do smrti dolazi nakon zastoja srca i prestanka disanja. Ovo je čisto medicinski termin.
Izvor: stil
