Za njih bih želio sve najbolje da imaju, a meni kako bude, siromah sam čovjek. Da ne strahuju više i da žive kao sva druga djeca, a ne da spavaju u sobi sa rupama, svi nabijeni u dva raspadnuta kreveta – kaže zabrinuti Dragan Trajkovski, otac šestero djece koja žive u nezamislivoj bijedi.
Porodica Trajkovski živi u malenom selu Pelince, u uslovima na ivici ljudskog dostojanstva. U ovom kraju Sjeverne Makedonije tragične životne priče i nemaština prevazilaze nama znane kategorije siromaštva, kao crni oblaci nadvijeni stoje nad tim ljudima. Tu žive, polubosi, u rasparenim i probušenim čarapica, Milan (16), Tijana (14), Ivan (9), Luna (6), Melani (4) i Tamara (2).
Kuća u kojoj žive čak i nije njihova. Koriste svega dvije neuslovne prostorijice, mada se vide obrisi truda i želje oca Dragana da učini nešto sa svojih deset prstiju, da vrati makar malo dostojanstva u ovu oronulu kuću. Povremene nadnice na građevini jedva su dovoljne da obezbijede i najskromniji obrok svojoj djeci, a sve preko toga nestvaran je podvig.
Zimi je baš teško jer su prozori skršeni. Nekad svi pređu kod nas i spavamo zajedno da bi se ugrijali. Djeca ne mogu da uče u ovim uslovima, ali trude se. Uz socijalnu pomoć neki mjesec možda i izađemo na kraj. Spremam im šta imamo, čorbicu, krompir, grah, ali počesto se desi i da nemamo. Evo sada u frižideru imamo samo jedno jaje – dodaje majka Monika.
Milan i Tijana, iako maloljetni, ozbiljnošću odraslih ljudi vode računa o najmlađima. Nemaština ih je valjano namučila, pa su preko noći stasali.
Malo su nemirni, ali pazimo na njih. Moraju da nas slušaju. Nije bezbijedno, pogotovo kod tih rupa u sobi, pa strahujemo da se ne povrede. Rođendane nikada ne obilježavamo, nemamo sa što – tihim, ali ozbiljnim glasom su ispričali ljudima iz humanitarne organizacije Srbi za Srbe koji su se organizovali da im pomognu.
A na nepopularno i pomalo neprijatno pitanje, pogotovo za djecu tog uzrasta, šta im to nedostaje, dali su već očekivani odgovor:
Nemamo svoje sobe, pa nam niko ni ne dolazi na druženje. Malo nas je sramota što živimo u kući koja se obrušava i zato ne želimo da zovemo drugare. Kako da dođu kad nemaju gdje da sjednu? Naši tata i mama su mnogo vrijedni i trude se da bi smo mi imali podobar život. Pomažemo šta treba, da im olakšamo posao.
Tužno je bilo čuti kako nam najstariji sin govori da imaju garderobu, obučen u skroz iscijepanu trenerku. Dodao je i da mu je želja da sutra pomaže drugima. Koliko su se čak i mlađa djeca saživjela sa nemaštinom pokazuje da su na pitanje da li imaju igračke potvrdno odgovorili i pokazali dvije pocijepane, prljave plišane igračke.
Mala Luna kaže da u jednoj od rupa u kući živi ogromni gušter koji je plaši.
Sve bih dao da imamo novu kuću, zbog svoje djece. Ako bi se gradilo ovdje, svaki dan bih i ja učestvovao i pomagao sve što treba – ozaren je bio otac Dragan na sam pomen nove kuće, prenosi Blic.