Tijekom srednjoškolskih godina, suočila sam se sa značajnim financijskim ograničenjima koja su me spriječila da si priuštim ručak, zbog čega sam često glumila zaboravnost u vezi s obrokom.
Učiteljica mi je počela svakodnevno donositi hranu; međutim, neočekivano je dala ostavku na svoje mjesto tijekom te akademske godine i nije se vratila. Danas, kad sam krenuo u svoju odvjetničku karijeru, primijetio sam njezino ime upisano među posjetiteljima.
Kad je ušla, zatekla sam se na trenutak paralizirana. Bila je to doista ista žena koju sam poznavao, njezine ljubazne oči nepromijenjene. Međutim, ostao sam zatečen kada sam je vidio kako drhti i trese se. U početku me nije prepoznala; no, kad je čula moje ime, licem joj se razvukao osmijeh.
Nakon dva desetljeća braka, njezin je suprug otišao zbog mlađe žene, izvršavajući smišljeni plan koji je rezultirao time da uzme svu njezinu ušteđevinu. Iako nije imala financijskih sredstava da angažira odvjetnika, tražila je pomoć ili barem pristupačnije odvjetničke naknade.
Prihvatio sam njezin slučaj bez traženja ikakvog plaćanja. Postigli smo pobjedu u tom pitanju. Naknadno je vratila sva sredstva, uz dodatnu odštetu. Izražavajući svoju zahvalnost, zagrlila me i izjavila da sam je spasio. Odgovorio sam da samo vraćam dug i uvjerio je da se uvijek može osloniti na mene.
