Svi znamo da je danas veliki četvrtak veliko crveno slovo kod pravoslavaca.To je dan kad se pravoslavni vjernici prisjećaju Tajne večere, trenutka kad je Hristos ustanovio Svetu tajnu pričešća, i to je razlog zbog kojeg se ovaj dan u našim krajevima dočekuje sa posebnim poštovanjem, skrušenošću i vjerom u oprost.
Veliki četvrtak, srce naroda zaćuti. Nema galame, nema muzike, nema veselja. Samo molitva, tišina i duhovni mir. Prema starim vjerovanjima, ovaj dan ima izuzetnu snagu. Kaže se da se baš na Veliki četvrtak opraštaju svi grijesi – čak i oni najveći, ako se čovjek iskreno pokaje i pričesti. Zato mnogi vjernici upravo tog dana prilaze svetoj tajni, vjerujući da će na taj način svoju dušu očistiti i obnoviti.
U narodnom običaju ovaj dan je poznat i kao dan mirovanja. Ne radi se ništa teže, ne sije se, ne ore. U nekim krajevima se kaže da ni ptica ne leti visoko tog dana, iz poštovanja prema Hristovoj muci. U hramovima se služi liturgija Svetog Vasilija Velikog, a uveče se čitaju dvanaest jevanđelja o stradanju Hristovom – dok narod kleči u tišini, slušajući Hristove posljednje dane.
Poseban običaj koji se tiče mirisnog ulja – svetog mira, poznat je u crkvenim krugovima. Miro se kuva tri dana, od ponedjeljka do srijede, u velikim kazanima u koje se stavlja osvećena voda, čisto vino, maslinovo ulje, razne smole, biljke i mirisi. Kod nas se koristi oko 30 materija, dok u Carigradskoj patrijaršiji i do 60. Tokom kuvanja se neprestano čita Jevanđelje, a osvećenje se obavlja upravo na Veliki četvrtak. To je čin koji simbolizuje duhovnu samostalnost jedne crkve – jer samo autokefalne crkve imaju pravo da spravljaju sveto miro.
U narodnoj praksi, u raznim krajevima Srbije, ali i u drugim pravoslavnim zajednicama, običaji se malo razlikuju. Negdje se baš na ovaj dan farbaju uskršnja jaja. U nekim krajevima počinju tada, pa se nastavlja i narednih dana – na Veliki petak i Veliku subotu. Najčešće se koristi ljuska od crvenog luka, kopriva i prirodne boje, kako bi jaja dobila duboku crvenu boju, simbol Hristove krvi.Prvo obojeno jaje se zove čuvarkuća. Djeca ga ujutru nose na njivu, izlože ga suncu, da ga „ogrije milost Božja“, a zatim ga vraćaju u kuću gdje se čuva čitave godine. U nekim krajevima, kao na primjer na Kosovu i Metohiji, to prvo jaje zovu “strašnik”. Majke njime trljaju obraze djece, vjerujući da će ih tako čuvati zdravlje i sreća.
U manastiru Tronoša, seljaci iz okolnih sela tog dana donose ogromnu svijeću – od čistog voska, tešku više desetina kilograma. Ona gori cijele godine, sve do sljedećeg Velikog četvrtka, kada se donosi nova. Taj čin ima duboko simbolično značenje – neprekidna molitva i svjetlost za narod.Postoji i vjerovanje da su nebeska vrata otvorena tog dana – i da sve što čovjek učini za mrtve, ima posebno značenje. Zato žene donose jaja u crkvu, ostavljaju ih za duše umrlih, pale svijeće i mole se za pokoj njihovih duša.
U mnogim domovima se tada sprema skromna trpeza – bez mesa, ali dozvoljeno je jesti na ulju i popiti malo vina. Jer post traje, ali duhovna radost raste. Na Veliki petak, dan koji slijedi, preporučuje se čak i potpuno odricanje od hrane, u znak žalosti i poštovanja prema danu kada je Hristos raspet.Sve do kraja Velike sedmice, iz crkvenih zvonika ne oglašavaju se zvona, već se koristi klepalo – drvena daska koja simbolično najavljuje molitvu. To je znak da smo u vremenu tuge i tišine.
Veliki četvrtak nas, više od bilo kog drugog dana u godini, poziva na molitvu, oprost i pomirenje. Na to da zastanemo, da pogledamo u sebe, da oprostimo drugima i sebi. Jer, kako narod vjeruje – onome ko se tog dana pričesti, bivaju oprošteni i najveći grijesi.U toj tišini, u zvuku klepala i mirisu farbanih jaja, Veliki četvrtak nam poručuje – vrijeme je da se duša očisti, da srce omekša, i da se pripremimo za pobjedu života nad smrću, za Hristovo vaskrsnuće.
