Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu. Zatim je 1930. godine upisao studij srpsko hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Diplomirao je 1934. godine i od 1935. do 1941. godine radio kao profesor u pučkim školama, a 1936. godine postavljen je za suplenta u Kraljevskoj gimnaziji u Tuzli.“Bosna ga nikad nije prihvatila jer nije htio popustiti, jer je bio to što je bio”, rekla je Mešina supruga, vedra, samouvjerena žena čiji je otac bio general u Kraljevini Jugoslaviji. Predana je Miši i njegovom poslu, te može jasno izraziti i pokazati da je spremna s njim otići i na kraj svijeta.
Zove se Daroslav Dakar Bozhich. Mislim da je upravo zbog nje Meša napisao “Kome nedostaje ljubavi, nedostaje mu život”. Nitko se nije uzbuđivao zbog odlaska iz Sarajeva. Nešto kasnije tjednik Svijet je napisao – ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića. Kako javlja Balkanpress.com, dva igrača su iz FK Sarajevo prešla u Crvenu zvezdu, klub za koji navija i sam Meša.
Snažan izvana i mekan iznutra!Nije uvijek riječ o pobjedi, ponekad je cilj preokrenuti poraz i postati motivacijaJednom su u zagrebačkom Književnom kutku organizatori Meši Selimoviću postavili pitanje za koje se očekivalo da će izazvati Mešinu provokaciju – Mehmete Selimoviću, zašto se osjećaš Srbinom, kad ti je otac Alija, a majka paša?Bez oklijevanja je odgovorio: “Do 1941. osjećao sam se Srbinom, ali se nikada nisam pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam Srbin.”O porijeklu MišeMnogo se nagađa o njegovom podrijetlu. Govoreći o svom nacionalnom identitetu – Srbinu, Selimović je svojedobno rekao: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Selimović je konačno sve razjasnio u oporuci.
– Potječem iz muslimanske obitelji i po nacionalnosti sam Srpkinja. Ja pripadam srpskoj književnosti, a književnu produkciju u Bosni i Hercegovini, kojoj pripadam, smatram samo lokalnim književnim središtem, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Poštujem svoje podrijetlo i svoju odlučnost onoliko koliko dajem svoj dio u određivanju svega što definira moju osobnost i moj rad. Svaki pokušaj njihovog razdvajanja u bilo koju svrhu smatrao bih kršenjem temeljnih prava zajamčenih Ustavom.
Dakle, pripadam narodu i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića i ne trebam dokazivati svoju najdublju krvnu vezu s njima. Uostalom, to su znali i članovi redakcije Sto tomova srpske književnosti (koji su i članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti). Nisam slučajno poslao ovo pismo Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti s izričitim zahtjevom da se ono smatra validnim biografskim podatkom – napomenuo je Meša čije je riječi objavio Dobrica Čosić u svojoj knjizi “Prijatelji”.
Šefkija Selimović bio je načelnik tuzlanske oblasti, čiju su kuću i okućnicu spalili ustaški borci. Krajem 1944. saznao je da mu je supruga srećom preživjela logor i da se može vratiti u Tuzlu. Ove na brzinu renovirane prazne prostorije trebalo je pretvoriti u dom, pa je Šefkija iz glavnog magacina uzeo krevet, ormar, sto, stolicu i neke nepotrebne stvari. Bio je to neoprostiv zločin upravo zato što je bio gerilac i što je u obitelji imao dva brata koji su bili komunisti i borci.Strijeljan je u zoru, nevin, žrtva slijepe ideologije koja nije mogla razumjeti radost čovjeka koji se iz ustaškog pakla vratio ženi s kojom želi stvoriti kakvu-takvu obitelj.
Najgori je bio stav trećeg brata Tevfika, gerilskog komandanta i jake figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, koji se nije htio miješati i miješati u poslove svoje braće.Meša nikad nije Partiji oprostio Ševkijino ubojstvo, ali njegov brat njemu ravnodušnost i neuspjeh da se zauzme za naizgled nevinog čovjeka. Nikada nije prestao tražiti svoj grob, a nitko nije znao gdje je sahranjen, što je bila kazna za najzlobnijeg zlikovca.
Mnogo kasnije, iz te tuge i pobune protiv najmračnije pojedinačne misli, rođeno je njegovo remek-djelo Derviš i smrt. Odajući počast i ispričavajući se bratu, na poruci koju je tajno poslao Miši napisao je posljednje riječi: “Brate, nisam kriv”.Ljubav je životNjegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji. Ljudi koji su je poznavali opisivali su je kao visoku, vitku, okretnu i živahnu, ali i razmaženu ženu koja je navikla sve dobiti. Ona i Meisa imale su kćer Slobodnaku.
No, kad je u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, kćer časnika kraljeve vojske, duboko se zaljubio u nju. Osjećao je da je ona Božji darS druge strane, Desa je Daku toliko mrzila da ju je nazivala kurvom, raspuštenicom, razbijačicom doma i nemoralnom ženom. Njezina je ljubomora bila toliko intenzivna da se Misha morao pojaviti na sudu svoje stranke kako bi se branio i objasnio.– Zašto si ostavio ženu i kćer? bilo je pitanje koje su mu postavljali na svakom koraku.
Neki su za njega predlagali strogu opomenu, ali ga je Komisija federalnog ministarstva isključila zbog nelojalnosti stranci i kršenja stranačke etike. Odnosno, čovjek iz partizanske obitelji koji se oženi ženom s jednako stranačkim sklonostima ne može se smatrati, kao neki nemoralni buržuj, da ima ljubavnicu, i to kćer kraljevskog časnika!Bio je to vrlo bolan trenutak za Mešu, kojeg je Partija okrutno i nepravedno lišila brata. Tako je stranka u koju je davno ušao zbog svojih ideala ravnopravnosti i istinskog poštivanja muškaraca ponovno pogriješila i pokušala mu oduzeti drugu ljubav, ljubav prema ženi.
Bilo da se radilo o izdaji dojučerašnjih saboraca, neslavnom bijegu nekadašnjeg prijatelja ili o gorkoj, okrutnoj patnji koju su on i Darka doživjeli braneći se, Meša se nije dao slomiti.Par je dobio dvije kćeri i proveo sljedećih 20 godina boreći se za svoju ljubav. Svi su bili ignorirani, odbačeni i prezreni. Za Mešu najteže pada odbijanje kolega:- Prošlo je neko vrijeme dok nisu počeli prolaziti kroz mene kao kroz zrak, odnosno gaziti me kao po vodi. osjećam se uplašeno. Kako su me ubili? Nisam ozlijeđen, zar ne? Da me ne kolju? Nisam mrtav, ali me više nema. Zaboga, svi, zar me ne vidite? ——Opisao je svoju situaciju u »Tvrđavi«.
Kako je umro?Mehmed Meša Selimović preminuo je 11. jula 1982. godine u Jovanovoj ulici u Beogradu. U 72. godini života mirno je zaspao dok je na TV-u gledao finale Svjetskog nogometnog prvenstva.Bilo je točno 22 sata navečer, a njegova Darka još je dugo nakon njegovog odlaska sjedila uz njegovo nepomično tijelo – za ovu ženu sve je bilo vrijedno rizika, a Meša je upravo to učinio.Pokopan je u Ulici zaslužnih građana. Nakon njegove smrti, službene vlasti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine tražile su da se Mešini posmrtni ostaci prenesu u Sarajevo i tamo pokopaju, ali to se nikada nije dogodilo.
