Te večeri, kada sam se vratio kući mamuran od alkohola, znajući da nosim krivicu veću od ičega što sam do tada učinio, osjetio sam kako mi se cijeli svijet urušava pod nogama. Nije to bio običan izlazak. Bila je to izdaja. Slabost. Trenutak slabosti koji je uništio sve što je godinama pažljivo građeno. Čim sam zakoračio kroz vrata, znao sam – ona već zna.
Nisam morao ništa reći.
Crvene mrlje od ruža na ovratniku moje bijele košulje bile su dovoljne. Nijeme, ali glasne. Brutalne. I pre nego što sam stigao smisliti izgovor – a da budem iskren, ni jedan mi nije bio ni vrijedan izgovaranja – samo sam spustio pogled i rekao istinu.
Rekao sam joj sve.
Kako, zašto, s kim… Sve sam priznao, jer laganje pred njenim očima, pred tom ranjivom iskrenošću koju je uvijek imala – bio bi zločin gori od samog prekršaja. Plakala je. Ne tiho, ne histerično – već duboko, iznutra. To je bio onaj plač što razdire dušu, ne proizvodi mnogo zvuka, ali se pamti zauvijek. Mrzela me. I imala je pravo. Tada nisam ni pokušavao da se opravdam. Nisam imao šta da kažem.
Ujutro je tiho spakovala svoje stvari. Nije mi rekla ni riječ. Pogledala me jednom, onim pogledom u kojem je bilo više tuge nego bijesa. I otišla. Bez osvrta. Bez oproštaja. Bez šanse za iskupljenje.
Godinama je nije bilo.
A ja sam je tražio – u svakoj ženi, u svakom pogledu, u svakom tuđem osmijehu. Nikada nisam pronašao ništa što bi iole ličilo na nju. Nosio sam njenu tišinu kao kaznu, svakoga dana, kao nevidljivi ožiljak preko srca.
Jednog sivog popodneva, dok sam hodao bez cilja, kao što to često činim, sudbina je odlučila da me još jednom udari – ali ovaj put s nečim mnogo dubljim.
Ugledao sam njenu majku.
Stajala je pored trafike, držeći dječaka za ruku. Starija, s licem na kojem su godine tuge ostavile duboke tragove. Pogledala me i na trenutak je u njenim očima zaiskrila ona ista toplina koju je Ana nosila.
Prišao sam, stisnutih usana, dok mi je srce tuklo kao da će iskočiti.
“Čije je dijete?” upitah, iako sam već znao. Osjetio sam to u stomaku, u grudima, u svakom atomu svog bića.
“Anino,” rekla je tiho.
Sva krv mi je potonula iz glave. Svijet je zastao. Riječi više nisu imale značenje. Sve je u meni stalo.
“Gdje je Ana?” prošaptao sam, moleći da čujem bilo kakvu dobru vijest.
“Nema je više,” rekla je. Glas joj se prelomio. “Preminula je tokom porođaja. Bila je tri mjeseca trudna kad te je ostavila.”
Noge su mi se odsjekle. Srce mi je pucalo, a vazduh postao pregust da bih ga uopće mogao udisati. Ana… Ana je otišla noseći naše dijete. A ja to nisam znao. Nisam bio uz nju. Nisam bio nigdje.
“Kako se zove?” uspio sam izgovoriti, iako mi se glas slamalo.
“Luka.”
To ime… Ime koje smo birali zajedno, jednog kasnog ljeta dok smo gledali zalazak sunca sa stare terase. Ime za budućnost koju sam ja uništio.
Pogledao sam ga – tog malog dječaka. Tražio sam sebe u njemu. Tražio sam oči, kosu, obrise lica… ali nisam pronašao ništa moje. Sve na njemu bilo je njeno. Njene oči. Njene usne. Njena svjetlost.
I tada sam znao – više nikada neću moći pobjeći od Ane. Živjet će u svakom pogledu tog djeteta. U svakom njegovom smijehu, suzi, riječi.
Luka sada živi sa mnom.
Njegova ruka u mojoj podsjeća me svakog dana na ono što sam izgubio, ali i na ono što sam dobio – drugu priliku. Priliku da budem otac. Da budem bolji čovjek nego što sam bio tada.
Svake večeri, prije nego što ugasim svjetlo, gledam ga dok spava. Gledam to malo biće koje ne zna koliko tuge i ljubavi istovremeno u sebi nosi. I svaki put kad mu pokrijem ramena i poljubim čelo, šapnem u sebi:
“Nisam te zaslužio. Niti nju. Ali učiniću sve da vas oboje volim do posljednjeg daha.”
I sada znam – Ana nikada nije otišla.
Ona je tu, u Luki.
A ja… ja to samo nisam ranije shvatio.
